NNF_8505.jpg

ZAGRLJAJI

KSENIJA ZEC

Autor: Ksenija Zec
Koautori i izvođači: Petra Hrašćanec, Ema Crnić, Livio Badurina, Krešimir Mikić
Dramaturg: Saša Božić
Kostimograf: Ana Fucijaš
Set dizajn: Igor Ruf
Glazba: Nenad i Alen Sinkauz
Oblikovanje svijetla: Bojan Gagić
Fotografija: Nina Đurđević
Produkcija za 21:21: Tena Bošnjaković

Produkcija za HNK: Ivana Ivković
Grafički dizajn: Oaza
Promo video: Matija Kralj
Odnosi s javnošću za 21:21: Ivana Sansević

Produkcija: Umjetnička organizacija 21:21 u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem
 

Projekt Zagrljaji je koreografsko istraživanje u čijem fokusu je jedna od temeljnih ljudskih potreba: ona za tjelesnom komunikacijom, empatijom i nježnošću iskazivana kroz fizički  čin grljenja  a koja izostaje u okolnostima pandemije s fokusom na mjeru socijalne distance i nemogućnost tjelesne komunikacije.
Ako zagrljaj definiramo kao formu izražavanja fizičke intime, bliskosti, simpatije ili ljubavi između dvije ili više osoba, postavlja se pitanje  kako zabrana dodirivanja i grljenja utječe na promjene svakodnevnog ponašanja? Da li bez fizičkog kontakta mijenjamo odnos prema poimanju anatomskog krajolika vlastitog tijela? Utječe li zabrana fizičke bliskosti na promjenu kolektivnih rituala slavlja i/ili žalovanja.  


Tijekom zagrljaja naše tijelo izlučuje hormon oksitocin, koji inače ima veliku ulogu tijekom poroda i dojenja. Poznat i kao hormon ljubavi, on ima veliku ulogu u stvaranju odnosa među pojedincima, važan je za povezivanje te osjećaj bliskosti i povezanosti koja se stvara u ljubavnim, prijateljskim i obiteljskim vezama. Imajući to na umu, kao i složenost međuljudske tjelesne komunikacije, koreografkinja kroz temu zagrljaja kreira svojevrsne portrete ljudi koje karakteriziraju različiti tipovi intimiteta, razotkrivajući lepezu naših potreba za bliskošću, koja nam je gotovo neobjašnjivo oduzeta.


Ideja projekta Zagrljaji nastala je mjesec dana uoči eskalacije COVID-19. Projekt se referira na stvarno iskustvo autorice i skupine njezinih prijatelja i suradnika  vezano za bolest i smrti njezinog životnog partnera. Nemogućnost grljenja oboljele osobe spojene brojnim cijevima i žicama na aparate koji postaju uključivi dio integriteta oboljelog, te traženje dijelova tijela koji su dostupni fizičkom kontaktu predstavljaju intimno individualno iskustvo. Uvođenjem mjera izolacije individualno iskustvo prerasta u kolektivno promišljanje. Sudionici projekta Zagrljaji sudjelovali  su u navedenim događanjima i svjedočili posljedicama mjera izolacije koje onemogućuju kontakte u dramatičnim aspektima života kao što su bolest smrt, sahrana i žalovanje. I intimna, i ritualna grljenja iscjeljuju te se postavlja se pitanje kako nedostatak fizičkog kontakta utječe na potenciranje strahova, tjeskobe i fantazmatskih .